Frilens (samostalan rad za različite urednike i medije bez stalnog radnog odnosa) u agrarnom novinarstvu postaje sve češći izbor, ali iza prividne slobode krije se niz izazova – od finansijske neizvesnosti do potrebe da se grade mreže kontakata širom sveta. O tome su govorili učesnici vebinara Međunarodne federacije agrarnih novinara (IFAJ) „From Pitch to Paycheck: Making Freelancing Work“.
„Sve počinje od jednostavnog pitanja – koliko novca mi je potrebno da preživim mesec? Kada to znate, onda možete da planirate koliko tekstova treba da napišete i kome da ih ponudite“, objasnila je Lindi Bota, novinarka iz Južnoafričke Republike. Ona je već sedam godina u frilensu i kaže da su početni troškovi niski – laptop, internet i telefonska kamera mogu biti dovoljni za start. Ali, dodaje, pravi izazov je pronaći urednike koji hoće da plate honorar i da obezbedite stalan tok poslova. „Frilens je stalna potraga za novim prilikama, jer nikada ne znate kada će jedan projekat stati.“
Slično iskustvo ima i Sara Kirhof iz Brazila, koja trenutno živi u Nemačkoj. Ona je karijeru prilagodila novim uslovima – pored novinarskih tekstova radi i kao PR konsultant i voditeljka događaja. „Najvažnije je nemati strah, biti otvoren za nove izazove i graditi mrežu kontakata. Meni je život u Evropi otvorio vrata ka redakcijama koje mi u Brazilu ne bi bile dostupne“, rekla je ona.
Sasvim drugačiji put imao je Kristijan Puerta iz Nemačke, koji je iz šumarstva i poljoprivrede ušao u novinarstvo, a zatim osnovao sopstveni biznis – foto bazu podataka Landpixel, koja danas funkcioniše kao izvor stalnih prihoda. „Kombinacija teksta i fotografije je bila moja formula. Jedna priča može da se proda više puta, u više redakcija, i tek tada ona postaje isplativa. Ali ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez upornosti i mreže kontakata. Meni je mreža donela najmanje polovinu svih poslova“, istakao je on.
Svi učesnici slažu se da je frilens više od zanimanja – to je način života. Potrebno je planirati prihode nekoliko meseci unapred, imati rezervu za krizne periode i biti spreman na konstantnu borbu za nove projekte. „Urednici cene samo dve stvari – da ste pouzdani i da poštujete rokove. Sve ostalo je manje važno“, zaključila je Lindi Bota.