Srbija danas raspolaže sa ukupno 1.504.032 grla goveda. Ta brojka sama po sebi deluje ohrabrujuće. Ona pokazuje da govedarstvo nije nestalo, da je baza proizvodnje očuvana i da stočarstvo i dalje predstavlja jedan od nosećih stubova domaće poljoprivrede. Ali iza te brojke krije se mnogo složenija slika.
Podaci pokazuju da je ukupan fond ravnomerno obuhvaćen i kroz regionalnu raspodelu i kroz analizu po proizvodnim karakteristikama, što znači da sistem evidencije daje pouzdanu osnovu za dalje planiranje agrarne politike. Međutim, kada se pogleda struktura proizvođača, vidi se da se govedarstvo u Srbiji nalazi na prekretnici.
Među većim nosiocima proizvodnje nalaze se agrosistemi poput PIK „Bečej“, AL Dahra Srbija, PIK „Zemun“, AD „Budućnost“ Bačka Palanka, Farma Gakovo i drugi proizvođači tovnih i mlečnih gr…
Deo tih sistema je u restrukturiranju ili stečaju, što pokazuje da je sektor prošao kroz snažne ekonomske turbulencije. Istovremeno, značajan deo proizvodnje nose porodična gazdinstva, koja su najosetljivija na promene cena, troškova i uvozne pritiske.
Govedarstvo u Srbiji danas funkcioniše u uslovima visoke neizvesnosti. Poslednjih godina proizvođači su se suočili sa sušama koje su direktno uticale na cenu i dostupnost stočne hrane. Troškovi energenata su porasli. Cena mleka i tovne junadi koleba se pod uticajem uvoza i evropskih tržišnih kretanja. Istovremeno, farmeri traže stabilnost i dugoročne garancije.
Broj od milion i po grla ne govori ništa o produktivnosti po grlu. Ne govori ni o tome koliko je stado modernizovano, koliko je genetski unapređeno, niti koliko farmi ima savremenu opremu. Upravo tu leži ključ budućnosti. Bez ulaganja u kvalitet, broj će vremenom početi da pada.
Mlečni sektor ima posebnu težinu. On direktno utiče na sigurnost snabdevanja domaćeg tržišta. Svaka nestabilnost u tom delu sistema odmah se prenosi na potrošače. Tovno govedarstvo, sa druge strane, predstavlja izvoznu šansu, ali samo ako se obezbedi kontinuitet i standard kvaliteta.
Ono što je ohrabrujuće jeste da Srbija i dalje ima kritičnu masu stočnog fonda koja omogućava oporavak i razvoj. Ali pitanje više nije da li imamo grla, već kakvu strategiju imamo za narednih pet ili deset godina.
Bez jasne agrarne politike, stabilnih podsticaja, kontrole uvoza i investicija u modernizaciju farmi, govedarstvo će ostati u stanju stagnacije. Sa druge strane, uz dobro usmerene mere, ovaj sektor može postati jedan od najjačih oslonaca srpske poljoprivrede.
Dakle, Srbija ima 1.504.032 grla. To je činjenica. Ali budućnost srpskog govedarstva neće odrediti sama brojka, već odluke koje će biti donete danas.
Mlekarstvo pod pritiskom: da li je uvoz zaista glavni problem?
Ako se stanje u govedarstvu posmatra kroz prizmu mlekarskog sektora, slika postaje još složenija. Pad otkupne cene mleka, pojava viškova, otkazivanje otkupa od strane pojedinih mlekara i nezadovoljstvo proizvođača otvorili su pitanje zaštitnih mera – pre svega uvođenja prelevmana na uvoz mleka u prahu i polutvrdih sireva iz Evropske unije .
Međutim, brojke ne daju jednostavan odgovor.
Prema zvaničnim podacima, uvoz mleka i mlečnih proizvoda u 2025. godini količinski je manji za 22 odsto u odnosu na 2024. Istovremeno, izvoz je veći za tri odsto. Kod mleka u prahu pad uvoza iznosi 25 odsto, dok je kod sireva ukupan obim praktično na istom nivou kao prethodne godine .
Posebno je zanimljivo da je domaća proizvodnja mleka u prahu u 2025. godini porasla sa 2.410 na 3.601 tonu. Razlog je intervencija države koja je podržala sušenje i skladištenje mleka u uslovima tržišnih viškova. To znači da u ovom segmentu nije došlo do kolapsa proizvodnje, već naprotiv – do rasta.
Kod sireva, ukupna proizvodnja u Srbiji je takođe porasla. Proizvodnja polutvrdih sireva, među kojima su gauda i edamer, veća je za 14 odsto u odnosu na prethodnu godinu, dok je ukupna proizvodnja sireva porasla za 5,6 odsto .
S druge strane, uvoz gaude i edamera jeste u porastu za oko 10 odsto, a u pojedinim mesecima 2025. godine uvozne cene su bile niže od prosečnih EU cena, što otvara prostor za argument o potencijalnom dampingu. Posebno u novembru i decembru, kada su cene značajno pale .
Ipak, postoji nekoliko ključnih ograničenja za uvođenje prelevmana.
Prvo, ukupan uvoz je u padu, a domaća proizvodnja u porastu. Teško je dokazati ozbiljan poremećaj tržišta u situaciji kada agregatni pokazatelji ne idu u pravcu ugroženosti.
Drugo, uvođenjem zaštitnih mera prema EU mogao bi da poraste uvoz iz trećih zemalja, pre svega Belorusije, koja već ima značajno učešće u uvozu mleka u prahu i polutvrdih sireva po nižim cenama.
Treće, problem srpskog mlekarstva nije samo uvoz. Potrošnja mlečnih proizvoda u zemlji opala je za oko 20 odsto usled pada kupovne moći stanovništva. Istovremeno, ograničenje marži u maloprodaji imalo je negativne efekte na tržišnu dinamiku, dok je gubitak pojedinih izvoznih tržišta dodatno smanjio prostor za plasman.
Dakle, da li je uvoz glavni krivac?
Brojke pokazuju da je slika složenija. Srpsko govedarstvo ima stabilan stočni fond, mlekarstvo beleži rast proizvodnje u pojedinim segmentima, ali se suočava sa problemom tražnje, kvaliteta sirovog mleka i konkurentnosti u preradi.
U takvim okolnostima, prelevmani bi mogli da deluju kao brzo političko rešenje, ali ne nužno i kao dugoročno ekonomsko. Pravo pitanje nije samo kako ograničiti uvoz, već kako povećati kvalitet, produktivnost i potrošnju domaćih proizvoda.
Sudbina srpskog govedarstva neće zavisiti isključivo od trgovinskih barijera, već od toga da li će sektor uspeti da podigne konkurentnost i povrati poverenje potrošača.
