Savremena intenzivna proizvodnja jagode zasniva se na jednogodišnjem proizvodnom ciklusu, koji počinje sadnjom frigo ili kontejnerskih sadnica tokom jula i avgusta, a završava se berbom narednog proleća. U takvom sistemu moguće je ostvariti visoke prinose, koji često prelaze 1 kg plodova po živiću.
Da bi se ti prinosi postigli, pored pravilnog izbora zemljišta, sorte i sistema gajenja, neophodna je i adekvatna primena agrotehničkih mera, među kojima posebno mesto zauzima prihrana biljaka – od momenta sadnje pa sve do kraja vegetacije.
Jagoda je osetljiva na visoke koncentracije soli u zemljištu, pa tek posađenim biljkama ne prijaju visoke doze hraniva. Zbog toga se tokom avgusta prvo primenjuju biostimulatori (aminokiseline, huminske kiseline, alge) koji podstiču razvoj korenovog sistema, dok se mineralna hraniva uvode 7–10 dana nakon rasađivanja, uz postepeno povećanje doza.
U septembru dolazi do intenzivnog razvoja bokora, što zahteva prilagođene mere nege – pre svega uklanjanje stolona i cvetova, kao i pojačanu ishranu, kako bi biljke dostigle optimalnu kondiciju za prezimljavanje i obezbedile pun rod narednog proleća. Akcenat tada treba staviti na ishranu azotom, fosforom i kalcijumom, a zatim kalijumom i mikroelementima. Na lakim, peskovitim zemljištima posebno treba obratiti pažnju na ishranu magnezijumom, čiji se nedostatak može javiti, naročito kada se primenjuju veće količine kalijumovih i kalcijumovih đubriva.
Makroelementi se u savremenoj proizvodnji uglavnom unose putem fertigacije, dok se mikroelementi najčešće aplikuju folijarno. Potrebe za mineralnim hranivima mogu se zadovoljiti primenom vodotopivih NPK formulacija koje nude renomirani proizvođači. Ipak, preporučene formulacije i doze ne odgovaraju uvek različitim tipovima zemljišta, sortama i tehnologijama gajenja. Iz tog, ali i ekonomskih razloga, često je isplativije koristiti čista hraniva. Kao izvori azota koriste se kalcijum-nitrat, kalijum-nitrat i magnezijum-nitrat, koji istovremeno zadovoljavaju deo potreba za kalcijumom, kalijumom ili magnezijumom. Fosfor se najčešće unosi putem MAP-a (monoamonijum fosfat) i MKP-a (monokalijum fosfat), koji se odlikuju dobrom rastvorljivošću, a uz fosfor obezbeđuju i dodatni azot (MAP) ili kalijum (MKP).
Primena huminskih kiselina treba da bude sastavni deo programa prihrane jagode, jer doprinosi očuvanju hraniva u zoni korenovog sistema i povećava njihovu dostupnost.
Prilikom fertigacije posebnu pažnju treba obratiti na doze đubriva. Jagoda najbolje reaguje na češće aplikacije manjih doza, naročito nakon sadnje. Visoke doze, posebno Ca-nitrata ili K-nitrata, mogu oštetiti mladi koren zbog visokog EC. Takođe, važno je imati u vidu da distribucija hraniva oko kapljača nije ujednačena: nitrati se brzo ispiraju, dok se fosfati zadržavaju u neposrednoj blizini zone kapanja. Zbog toga je korisno podeliti ukupno vreme navodnjavanja (npr. 1–2 sata) u dva ili tri intervala od po 30–40 minuta. Na lakšim zemljištima dodatna pažnja potrebna je zbog bržeg ispiranja hraniva iz zone korenovog sistema, koji se kod jagode najvećim delom nalazi na dubini 15–30 cm.
Tokom oktobra prihranu treba nastaviti, jer u tom periodu počinje diferenciranje cvetnih pupoljaka, odnosno formiranje generativnih organa koji će obezbediti rod naredne godine. Doze hraniva se postepeno smanjuju, a intervali između prihrana povećavaju. Ako se javi topla jesen, prihrana se može produžiti do prve nedelje novembra. U poslednjem navodnjavanju preporučuje se primena đubriva na bazi bora u kombinaciji sa huminskim kiselinama, jer to povoljno utiče na razvoj korena tokom zime i početkom naredne vegetacije.
Na kraju treba posebno istaći da prihrana zasada jagode bez adekvatne analize zemljišta predstavlja „lov u mutnom“ i može dovesti kako do nedovoljne, tako i do prekomerne upotrebe đubriva, što će neminovno rezultirati slabijim proizvodnim rezultatima.